Nina Mitrović: U svijetu nemaštovitih birokrata umjetnost je zaboravila biti slobodna i buntovna

Na radionici kazališne kritike, pod vodstvom Anđele Vidović, KLAP KLAP ekipa oblikovala je pitanja za dramsku spisateljicu Ninu Mitrović. Poslali smo joj pitanja, a s vama dijelimo ovaj izvrsni intervju.

Pitanja postavila Chiara Pumper, studentica

Koju svoju predstavu biste preporučili osobi koja se prvi put susreće s vašim radom?

Ne preporučujem svoje predstave.

Kojim se temama i društvenim problemom bavite, kojoj generaciji su primjerena vaša djela?

Svakim se tekstom bavim novom temom, ali postoji motivi koji se ponavljaju: usamljenost, nemogućnost komunikacije i pokušaj čovjeka da živi bolje. Sukobom materijalizma i spiritualizma.

Čime se sljedeće želite pozabaviti?

Pitanjem smisla života, odnosno besmisla koji si je suvremeni čovjek sam nametnuo. U konačnici me uvijek zanima zašto nismo sposobni za ono što nam život čini vrijednim življenja. Zašto ne znamo razgovarati, voljeti, živjeti?  Iz čega izvući materijal? Iz svijeta oko sebe. Sad je to malo teže kad su mnogi klonuli duhom, ali i to je naš svijet. Nestalo je strasti, spontanosti, radosti, a upravo to je ono što daje krila umjetnosti. Kad se to krene vraćati u život, vratit će se i umjetnost koja je zadnje desetljeće svedena na iluziju same sebe.

Imate li već ideju s kime bi takvo što bilo ostvarivo?

Sa sobom samom, ta je suradnja uvijek najteža. Moraš mnoge svoje strahove pobijediti da bi počeo na praznom papiru stvarati novi svijet.

Možete li navesti jedan dobar primjer predstave koja postavlja prava pitanja, a ako ne, kakva bi takva predstava mogla biti?

Malo je dovoljno. Igrala je nekad u ITD-u. Odličan tekst, intimna predstava, jaka tema – pitanje depresije – obrađena duboko i iskreno. Ako netko želi osmisliti takvu predstavu, što se mora pitati – kakva je tema, za kakvu publiku, kako pristupiti? Mora sebe pitati: Šta me muči šta vidim u svijetu da je potrgano, a nitko o tome ne govori? Dakle, ove teme koje nam servira EU (homoseksualizam i ostale manjinske seksualne orijentacije, recikliranje smeća, granice i migranti…), koga to zaista zanima? Većinu ljudi muče svakodnevni problemi: međusobni odnosi i egzistencijalna pitanja. Umjetnici tu nisu ništa drukčiji. Teško mi je zamisliti Hemingwaya ili Kurosawu kako u krevetu ne mogu zaspati jer im se glavom vrte ideje za kratku priču ili film o razvrstavanju bio-otpada. Pa samo nemaštoviti član birokratsko-propagandnog mehanizma može tjerati umjetnost da ide u tom smjeru. Kad se opet pojavi, umjetnost će ići stazom bunta. To joj je priroda. 

Mislite li da je publika spremna za takvu promjenu?

Apsolutno.

Da je spremna na takav šok?

To neće biti šok. Ta je potreba već u ljudima. Zato se i okreću prošlosti, slušaju staru muziku, gledaju stare filmove jer su novi dosadni, čitaju stare knjige jer su nove došle do zida što je neminovno kad literaturu gradiš na opsesiji samim sobom, umjesto da ti ona bude sredstvo zbližavanja ljudi.

Smatrate li da konzumerizam može biti i pozitivan?

Ne.

Kao sredstvo privlačenja, npr.?

To se onda zove marketing. Drugo je kad se kvaliteta probije, onda se za to zna dobrim starim sistemom – od usta do usta. Sve ostalo se danas može kupiti – od kritike do nagrada. Ali loše će i dalje biti loše, a dobro dobro. Vrijeme to uvijek pokaže. Ovo današnje neće za sobom puno toga ostaviti jer se uporno trudi promovirati ispodprosječnost kao genijalnost. Ono što slijedi, e to bi moglo biti zanimljivo.

Pitanja postavila Eva Getoš, učenica srednje škole

Što se dogodilo? Odakle bijes?

Živimo u svijetu kojim dominiraju globalna pljačka i debilizacija stanovništva. Mislim da je to dovoljno da se čovjek razbjesni.

Postoji li šablona po kojoj se može napraviti “Kazalište kakvo treba biti”?

Ne. Šablona ubija umjetnost. Postoji samo jedan smjer – unutarnji glas, intuicija, poriv.

Pobija li ideja “kazalište kakvo treba biti” cijelu bit kazališta?

Ne. Ako kazalište, ili bilo koju pojavu društvenu, može pobiti jedna ideja, onda je ta pojava već mrtva.

Pitanja postavila Fanita Majhen, studentica

Kako se prepozna kada se velika tema obradi na površan način?

Kad predstava završi, a vi sjedite i čekate da počne jer ni jedno od pitanja koja ste očekivali nije ni otvoreno, a kamoli obrađeno. Kad shvatite da su vam zapravo servirali nekoliko atraktivno insceniranih parola koje će sutra svi unisono ponavljati.

Postoji li slučaj da niste bili zadovoljni s predstavom koja je izvedena po vašem djelu?

Naravno. To je bio razlog zašto sam ušla u režiju – da tekst koji radim s dušom dobije tretman kakav zaslužuje.

Pitanja postavila Lucija Pavošević, studentica

Kako kazalište može pomoći u raskrinkavanju društvene laži?

Tako da ljudima koji sjede u publici da ogledalo, a ne potvrdu njihove ‘intelektualne superiornosti’ zato što idu u kazalište.

Što je sve potrebno da bi se kazalište moderniziralo?

Ne treba kazalište modernizirati, treba vratiti u njega ljubav prema umjetnosti.

Koja je razlika u kvaliteti predstavljanja kazališta u Hrvatskoj i inozemstvu? Kako možemo učiti od njih?

Trenutno se ne isplati učiti od Zapadnjaka jer su oni sasvim prigrlili propagandu. Možemo tek paziti da se i nama to ne dogodi.

Mislite li da manjka žive energije u hrvatskom kazalištu i kako bi se to moglo promijeniti?

Kazalište ne postoji u ovom trenutku. Dokinuvši sebi osjetila, mi ne doživljavamo svijet u svoj svojoj punini. Pa tako ni umjetničko djelo. Publika se pravi da ide u kazalište, a zapravo sjede udaljeni jedni od drugih pod maskama nakon što su na ulazu dali na uvid svoj zdravstveni karton. Dakle, ulazimo u prostor koji bi trebao raskrinkati laž, a pritom sami sebe lažemo da uživamo tako sputani. Ne ide to skupa – sloboda umjetnosti i podjarmljenost publike.

Pitanja postavila Magdalena Jelečević, studentica

Umjetnost radi umjetnosti – gledatelj to sam traži? Prihvaćanje realnosti?

Više to traže ljudi koji se deklariraju kao umjetnici jer nisu u doticaju s ulicom pa ne znaju o čemu bi pisali, pjevali, stvarali osim o sebi samima i umjetnosti kojom se bave. Dok ne vidiš realnost, ne možeš je mijenjati. Umjetnost je tu da mijenja stvarnost na bolje, ali ne kukavički bježeći od nje. Upravo suprotno – tu je da se suoči u ime mnogih koji za to suočavanje nemaju hrabrosti.

Kako biste okarakterizirali hrvatsku kazališnu publiku?

Ne idem više u kazalište pa ne znam kakva je publika sada.

Pitanja postavila Klara Lendić, srednjoškolka

Odgovara li teatar na svoja pitanja?

Da bi odgovarao na pitanja, mora ih prvo znati postaviti. Teatar danas za to nije sposoban.

Jeste li se možda zapitali da nije problem u vama i vašem gledištu?

Naravno. To se svako malo zapitam.

 

Autor fotografije: Valentino Bilić Prcić (preuzeto s https://pvzg.hr/)