Manifest publike
Kad pomislim na kazalište preda mnom su glumac, zastor, scena, crvena boja, parter, mjuzikli, Pirandello, druženje i ljubav. Ako bih morao izdvojiti jednu osobu koja bi za mene bila uzor u svijetu kazalištu, to bi bili glumac ili pisac.
Moja omiljena mjesta u kazalištu su parter, scena, galerija, balkon i 9. red.
Osjećaji koje povezujem s kazalištem uvijek su prepoznavanje, olakšanje. Osjećaj punine gdje sam dijelom kolektiva, ali i zabava, razbibriga, bijeg. Kazalište je za mene živo. Prenošenje emocija uvelike ovisi i o mojem raspoloženju.
Za mene su podjednako važni domaći i strani dramski tekst. Oboje želim vidjeti na sceni.
Ljubav prema kazalištu razvio sam preko osnovne i srednje škole, tijekom fakulteta, u krugu obitelji.
Pljesak kojim nagrađujem izvedbu pripada elementarnoj pristojnosti, normi, kulturi i uvijek imam razlog za njega bez obzira na to što lako razlikujem kad je usiljen, a kad posve iskren.
Kad nisam u dobrom raspoloženju i ne znam što bih sa sobom u kazalište me uvijek vuče zadovoljstvo, dobro društvo i dobra tema, otvaranje očiju pred novim načinom razmišljanja, to vrijedno novo iskustvo, razgovor, istraživanje, duljina, pa čak i recenzija.
Zatvaram oči i zamišljam. Želim da kazalište u Osijeku bude suvremeno, da privlači i zadržava ljude, podržava domaće snage. Da se ne boji alternativnih tema. Da su u njega dobrodošli svi zaljubljenici. Da komunicira sa zajednicom, grli rizik, veselo je. Kazalište za sve, ali sa specifičnom publikom, onom koja ga bezuvjetno voli. Da me tjera na razmišljanje i nije tu samo zbog uživanja. Neka izaziva moja uvjerenja! Da se odmorim od filmova i gledam živu umjetnost koja se ne srami eksperimenta. Želim kazalište koje se stalno iznova gradi, non-stop poboljšava i povisuje kriterije. Kazalište u kojem redatelj i riječ ne moraju biti zakon, nego se predstava gradi zajedno. Kazalište koje se igra, prirodno i bolje. Kazalište koje spaja ljude. Ostavlja u meni snažne doživljaje koje želim prepričavati i dijeliti s drugima.
Klap Klap