KLAP KLAP: razgovor s glumcima iz predstave “Stilske vježbe”
Prvi zajednički izlazak treće generacije bio je na predstavu “Stilske vježbe“, prema tekstu francuskog književnika Raymonda Queneaua. Režiju potpisuje Vlasta Ramljak, a igraju Selena Andrić i Dominik Karaula, u produkciji Kulturnog centra Osijek.
Kada čujemo “Stilske vježbe” prvo nam na pamet pada kultna predstava u izvedbi Lele Margitić i Pere Kvrgića, koja se igrala više od 50 godina. Da, ali! čini se samo populaciji starijoj od 30 godina. Mlađi ipak nisu upoznati s tim fenomenom.
Tu nam u pomoć dolaze Selena i Dominik, koji su iznijeli svoju viziju teksta. Dogovorili smo naknadni susret s njima i tako smo se našli 9. travnja na krovnoj terasi Kulturnog centra Osijeku. Dan je bio gotovo ljetni. Razgovor je trajao tri sata. Pretresli smo sve teme vezena uz predstavu i oko nje.
Počeli smo s krugom upoznavanja. Svatko je ispričao kratku priču o svom danu, što je bio uvod u razgovor o predstavi u kojoj više od sat vremena slušamo jednu te istu priču u 32 različite verzije.
Složili smo se da na prvu može ispasti da predstava govori ni o čemu. Ipak, predstava se bavi međuljudskim odnosima i podcrtava da ne treba vjerovati svemu što čujemo, jer svaka osoba ima svoju verziju istine.
Kako to da su se od svih tekstova odlučili baš za ovaj? Rade zajedno na kolegiju scenskog govora na Akademiji u Osijeku, te su odlučili zajedno raditi predstavu preko koje će Selena odraditi praktični dio za doktorsku disertaciju, a Dominik dipolmski rad. S obzirom na temu scenski govor/govorna radnja “Stilske vježbe” činile su se logičan izbor.
Unatoč uspoređivanju sa starom verzijom predstave, publika je prepoznala vrijednost i trud izvođača te je shvatila da su ju izveli na svoj suvremeni način. Sami su birali likove i način izvedbe, a neki dijelovi su bili improvizirani što je dodalo posebnu dinamiku predstavi.
Posebnu tremu su imali pred nastup u zagrebačkom &TD-u, gdje je kultna izvedba postavljena 1968. godine. Dodatno poštovanje je izazvala činjenica da je Lela Margitić u publici. Srećom, Lela ih je nahvalila i zaključila da je to zaista drugačija predstava.
Drago im je da mlada osječka publika voli predstavu. Smatraju da predstave za mlade trebaju biti jednostavne, dinamične, komične i opuštajuće, ali da poslije imaš o čemu razmišljati.
Pričali su nam o tome kako su radili na likovima, o ritualu pred izvedbu, što se događalo tijekom snimanja video materijala, otkud reference na seriju The Office, o probijanju četvrtog zida i mogućoj najavi igranja predstave za 50 godina.
Nakon iscrpnog razgovora o predstavi, prešli smo na temu publike, kakvi su oni kao publika, što očekuju od kazališta, koliko imaju razumijevanja za kolege… Onda su oni nama postavljali pitanja o duljini pljeska, navikama i potrebama…
Nismo se ni okrenuli i ovom jedinstvenom druženju morao je doći kraj. Klap klapamo dalje 🙂
