KLAP KLAP: Matej Opolcer o drami Tigrice

KLAP KLAP ekipa čitatelja, tijekom rasprave o drami “Tigrice”, imala je sto pitanja za Mateja, ali smo ih sveli na “samo” šesnaest 🙂 Hvala Mateju na izdvojenom vremenu i iscrpnim odgovorima.

Jesi se bojao reakcija drugih kada si završio pisanje drame? Jesi li mislio da će negativno reagirati zbog vulgarizama koje koristiš ili da će možda mladi to shvatiti kao uvredu?

Tijekom pisanja uvijek postoji izvjestan strah od reakcije čitatelja ili budućih gledatelja ukoliko se tekst izvede. Volio bih reći kako nisam, ali zapravo vrlo mnogo jesam. Imam osjećaj kako je pisanje Tigrica bila svojevrsna borba sa samim sobom u kojoj sam si želio dokazati kako jezik mladih, vulgarizmi, anglizmi, reference na popularni glazbu, mogu pronaći svoje mjesto u književnosti. Naravno da se takva vrsta jezičnih varijacija upotrebljava već dugi niz godina tako da ovo nije ništa revolucionarno, ali je bilo revolucionarno za mene. Pustiti si biti inspiriran internetom, balkanskim trapom i pošastima mladosti, sve to pretočiti u tekst, u njega uliti emociju koju želim i taj koloplet zbunjenosti, straha i kolektivne empatije izbaciti van.

 

S obzirom da si nagrađen nagradom Marin Držić te ti je drama uvrštena u istoimenu tiskanu zbirku, jesi li možda pročitao neke od ostalih drama? Koje su te se i zbog čega dojmile?

Zbornici nagrađenih tekstova Marin Držić bili su moji najbolji prijatelji prije upisa na Akademiju tako da mi svaki novi budi određenu dozu nostalgije. Kao kava s osobom koju nisi vidio godinu dana, ali ti enormno znači i onda mu imaš potrebu ispričati sve što ti se dogodilo u životu u tom kratkom vremenu. Ova godina posebno mi je draga jer su svi nagrađeni tekstovi, tekstovi dramaturginja i dramaturaga pa cijeli zbornik djeluje kao neki found family trope tekstova koji kao da su povezani nekim dalekim rodbinskim vezama, a odsjek Dramaturgije je njihova majka. Mislim kako su svi tekstovi važni na svoj način, svaki progovara iz svog ključa, o svom problemu, stvaraju svjetove koje potom ruše pa ponovno izgrađuju, ali ako bih morao izdvajati, volio bih da to bude tekst kolegice i prijateljice s godine, Lucije Marković, s kojom sam zajedno i printao i prijavio tekst. Zajedno smo ih uređivali u kafiću na dan predaje, izostali s faksa, ostali budni pola noći, telefonirali oko rupa koje pronalazimo. Ne znam, ima nešto posebno lijepo u ovakvoj vrsti dijeljenih iskustava.

 

Možeš li reći da je određeno književno djelo dodatno utjecalo na tvoju želju za pisanjem ili je pak utjecalo na stil pisanja, općenita promišljana i sl.?

Često znam reći kako bih najsretniji bio da za život mogu pisati Young Adult drame, romane i scenarije. Ne znam hoće li mi jednom dosaditi, ali trenutno mi se taj period odrastanja čini kao nepresušan. Za ovaj tekst uvelike sam bio inspiriran albumom Pure Heroin od Lorde za koji uvijek kažem i nadam se kako ću to moći i dalje nastaviti govoriti, najbolje portretira osjećaj bivanja tinejdžerom. Konfuzija, nada, ljubav, pa ljubav koji boli, prijateljstva. Sve su to neki od temeljnih motiva koji se protežu albumom i ja ga često slušam kada se vozim tramvajem nakon posla ili hodam gradom, a grad je prazan i ti kao da si sam na svijetu, u slušalicama osjećaj moderne nostalgije za vremenom koje ne možeš, ali i ne želiš vratiti. Drago ti je da je prošlo, ali u ustima ostaje taj gorko-slatki osjećaj.

Od dramatičarki i dramatičara na mene su definitivno utjecali tekstovi Dine Pešuta, Dore Golub, Alexis Scheer i Ming Peiffer, koji se direktno ili indirektno bave podjednakim temama mladih ljudi u svijetu koji ih ne želi ili oni samo ne žele taj svijet, ili se moraju naučiti željeti, ili ga promijeniti.

 

Jesi li se pri pisanju Tigrica vodio uzrečicom Što na umu to na drumu ili je drama ipak prošla svojevrsnu cenzuru?

Iako je pisana tehnikom što na umu to na drumu svakako je prošla nekoliko revizija, rezanja, dopisivanja, sklapanja i preklapanja, ali da, primarni impuls je određena struja svijesti.

 

Ima li neka tematika/problematika koja te trenutno posebno zanima i možemo li očekivati da ćemo o istome uskoro čitati u nekom obliku teksta?

Shvatio sam kako me u danom trenutku najviše preokupira tematika toksične muškosti, patrijarhata i rodne neravnopravnosti, što je vrlo evidentno i u ovom tekstu. Nisam sjedio i aktivno razmišljao kako želim pisati o tome, dogodilo se prirodno, valjda jer dominantno razgovaram o istome. Živimo u kulturi banalnosti, podcasta samoprozvanih alfa muškarca, krhkosti ega i veličanja falusa u krive svrhe.

 

Kako bi nekome skrenuo pažnju na dramu Tigrice, koje bi riječi koristio kao ključne? 

Nada, nada, nada, nada i jedan gin tonic s ledom.

 

Koji je bit Tinove ljubavi prema Žani? Zašto, nakon što on prizna tu ljubav, nikog nije briga van dvije linije? 

Mnogo heteroseksualnih dječaka tijekom odrastanja ima svoju fazu simpatiziranja i maštanja o nečijoj majci, bila ona žena iz njihovog stvarnog života, glumica, glazbenica etc., no ta faza traje kratko, najčešće ostaje u tim parametrima maštarije i onda nestane, a ženu koja je zrelija od dobi osobe koja ju je nekoć simpatizirala krene se percipirati kao staru i nezanimljivu ili ju se samo ostavi u parametrima objektivizacije, i to me generalno smeta pa sam Žanu htio prikazati kao osobu koja u Tinovom životu predstavlja nešto više od same maštarije, možda preferencu koja mu kasnije u životu predodredi neke stvari, ali u ovom trenutku i dalje ostaje samo fantazija. Nešto oksimoronski i nešto posebno.

 

Zašto si odlučio da radnja toliko skače od događaja do događaja? Zašto ima toliko puno digresija u dijalogu? Odnosim se na dijelove kao kada se govori o dimu u prostoriju, a nakon toga odmah skače na zabrinutost za budućnost. 

Rekao bih kako sam najviše slušao vlastiti mozak i nalete anksioznosti na mjestima gdje anksioznost ne očekuješ. Znaš onu situaciju kada si negdje i apsolutno sve oko tebe je baš onako kako bi trebalo biti, ali u jednom trenutku tvoj svijet se krene rušiti, ali tvoja okolina ostaje jednaka kakva je bila i prije pet minuta, no tvoja glava vodi ratove. Mislim kako takvi naleti strahova i briga ne biraju mjesto i vrijeme, oni su svjetovi unutar nas i koliko god ružni ponekad bili s njima se potrebno baviti. Potrebno je puštati druge u njihove ulice, pustiti ih da nas razumiju, da nas saslušaju, da nam na koncu pokušaju pomoći spasiti kuću u plamenu, iz nje izvući barem neku uspomenu koja će nas podsjećati kako je nešto ipak bilo lijepo.

 

Zašto je napisano s toliko puno vulgarizama? Zašto si odlučio staviti dijelove koji imaju kompletnu digresiju od radnje samo da staviš što više vulgarizama?

Puno slušam, po ulicama, tramvajima, trgovačkim centrima, ali i puno razgovaram. Volim upoznavati ljude i od svake osobe koju upoznaješ skupiš po nešto njihova vokabulara. U Tigricama sam pokušao replicirati jezik sadašnjice koji je, htjeli mi to ili ne, snažno obilježen vulgarizmima. Imamo ih u glazbi, filmovima, istim onim tramvajima i ulicama, a i za vrijeme pisanja dominantno sam slušao glazbu balkanske trap scene pa mislim kako je to također uvelike utjecalo na uporabu određenih žargonskih izraza.

 

Je li kritika muževnosti bila po namjeri u djelu? (Ovdje moram specifirati da mislim na mnoge dijelove gdje govore kako imaju krhke egoe, da ne smiju uistinu pokazivati emocije, itd.)

Kritika toksične muškosti jest bila intencionalna. Rekao bih kako su Tigrice u startu možda čak i trebale biti tekst samo o tome, ali tekst nikada nije samo o tome, samo o jednom, on je uvijek kombinacija. Tako je i ovdje nastala mješavina kritike i razumijevanja, osude i empatije.

 

Koji je ultimativni bit djela? Koju si točno poruku htio prenijeti, van namjere da se tinejdžeri mogu pronaći u djelu? 

Ne tako davno, ali opet ne toliko recentno, imao sam 18 i mislio kako je svijet apsolutno užasno mjesto i kako ništa, ali apsolutno ništa nema smisla. I dan danas mislim kako je svijet vrlo apsolutno užasno mjesto, ali kako je život opet jedna predivna stvar na drugoj strani spektra svih užasa s kojima smo suočeni, a kada imaš 18 jako je teško uvidjeti kako postoje strane. Tu su tolike brige, bože, život ti je na leđima, odaberi faks, ali imaš samo jednu priliku, odaberi grad, odaberi omiljenu boju, odaberi ovo, odaberi ono, i mislim kako je masa tih odabira, u toj dobi užasno paralizirajuća i onda, ukoliko ne znaš što odabrati, misliš kako tvoj život staje i više se nikada neće pokrenuti. Ali ne staje. Život stvarno ne staje, nego se nastavlja i bude bolji nego ikad, možda teži nego ikad, ali i dalje bolji. Tigricama kao likovima i čitateljima kao čitateljima, želio sam ukazati kako postoji nešto bolje, kako se možeš nadati, čak i onda kada se svijet čini nemogućim, možeš se nadati i na koncu se stvari uvijek dogode tebi u korist. Barem svaki drugi ili treći put, što je i dalje bolje nego nikada.

 

Jesi li bazirao likove na ljude koje poznaješ ili su nastali kao karikature određenih osobina? 

Svi likovi koje pišem često su kombinacije svih ljudi koje poznajem. Nikada to nije jedna osoba doslovno prenesena, ali su to skupovi iskustava. Male krađe nečijeg jezika, nečijeg straha, nečije želje i nečije ljubavi.

 

Smatraš li djelo kritikom današnje generacije ili jednostavno opisom? 

Ne bih ga nužno klasificirao kao kritiku jer zapravo nisam htio kritizirati. Rekao bih da je to tako kako je, da je dobro, nije toliko dobro, ali je tako kako je.

 

Tko je tebi, kao autoru, najdraži lik? U kojem se od njih najviše prepoznaješ? 

Najdraži lik je definitivno Iris. Iris su sve moje divne prijateljice koje su odrasle u velike žene željne promjene, glasne žene, borbene žene, i uvijek ću voljeti Iris malo više od drugih.

Najviše se prepoznajem u liku Tina, ja malo jesam Tin. Malo više jesam Tin.

 

Ima li djelo ikakve veze s tvojim vlastitim mjestom odrastanja?

Drama je uvelike inspirirana mojim odrastanjem u malom slavonskom selu. Mojim izlascima u klubove istoga mjesta. Svim tim osjećajima koji kolaju tamo negdje, u tim ulicama i šankovima koje sam jednom morao i želio napustiti.

 

Da ponovno ideš napisati djelo, što bi promijenio?

Ništa. Zapravo nisam veliki fan pretjeranih revizija vlastitih tekstova. Mislim da stvar nastane u trenutku i teško se mogu vraćati i raditi neke veće preinake. Gledam na Tigrice kao na svoju djecu, kakvi su, takvi su, moji su. Slažem li se sa svime, naravno da ne, ali ih ne želim mijenjati, želim im dati slobodu da rastu i razviju se u ljude kakvima žele postati. Odnosno tekst kakav žele postati.

 

Hvala Matej još jednom, a sad se idemo baciti na čitanje druge drame.