KLAP KLAP: Lana Šarić o drami Neboder

Nakon što smo čitali i pričali o drami “Neboder”, javili smo se autorici Lani Šarić s nekoliko pitanja.

Bilo joj je drago pročitati da je tekst “Neboder” Mateju bio motivacija za upis dramaturgije.

Prokomentirala je naš doživljaj drame: “Zanimljiva je i inspirativna vaša interpretacija i vaša „dijagnoza“ tih likova i motivacija.”

 Postavili smo joj nekoliko pitanja proizašlih iz rasprave, a dobili smo neočekivano dirljive odgovore. 

Možete li nam objasniti kako ste došli na ideju pisanja drame Neboder? Jeste li razmišljali o uključivanju većeg broja stanara, ako ne, zašto su likovi smješteni baš u neboder? Je li pisanje u startu uvjetovano produkcijskim mogućnostima postavljanja drame na pozornicu?

Neboder sam napisala pri završetku liječenja leukemije, koje se provodi u strogoj bolničkoj izolaciji, što me sigurno inspiriralo u vezi barem dvije teme: osjećaja zatvorenosti i neizvjesnosti u pogledu budućnosti, te pitanja probijanja granica, mentalnih, pa i fizičkih. Osjećaj da s tijelom možeš što hoćeš, taj osjećaj mi je dugo nakon liječenja izmicao i fascinirao me i to je sigurno utjecalo na pisanje Nebodera. S druge strane, oduvijek me zanimala tema parkoura, obrađena u poznatom filmu Luca Bessona “Yamakasi”, kretanje tijela bez granica, pobjeđivanje granica pokretom i slično. Zašto su se sve te inspiracije i teme susrele i pretvorile u tekstu baš u kontekstu jednog neboderu, ne znam, gledajući valjda neke velike zgrade, betonske nebodere (netom prije i nakon liječenja ponešto sam putovala po mjestima s takvom arhitekturom) to mi se nametnulo kao jedan simbol samodovoljnog, izoliranog svijeta, koji je naizgled super, ponekad i luksuzan, obećavajući, ali i ograničavajući.

Jeste li razmišljali o uključivanju većeg broja stanara, ako ne, zašto su likovi smješteni baš u neboder?

Razmišljala sam o puno kompleksnijoj drami, o predstavi za cijeli ansambl, o puno žešćem sukobu unutar mladih stanara nebodera, o nekom ratu frakcija koji je mogao završiti i puno dramatičnije, ali kako valjda u to vrijeme nisam imala energije za pisanje punokrvne, cjelovečernje drame s dvadesetak izvođača, nastalo je ono što sam u tom trenutku mogla ponuditi sebi i svijetu, mala intimna drama za par izvođača, koja je vjerojatno točno oslikavala moje stanje duha u tom trenutku.  Lik Dina inspirirao je jedan dječak iz stvarnog života tijekom mojeg liječenja na odjelu hematologije, koji nažalost nije uspio pobijediti bolest.  

Je li pisanje u startu uvjetovano produkcijskim mogućnostima postavljanja drame na pozornicu?

Bavila sam se tada samo potrebom da napišem taj tekst, nisam razmišljala o produkciji. Niti o tome kako će netko scenografski prikazati neboder. No, svidjelo mi se rješenje Edvina Liverića, koji je dramu postavio u INK Pula, da Neboder zapravo uopće nema ograde i da ne postoji nikakva ograda koju bi trebalo preskočiti, jer su granice i ograde zapravo mentalne, a ne fizičke. 

Je li Vas iznenadila uvjetno rečeno proročanska ideja fizičkog i mentalnog zatvaranja likova u suvremenom dobu, koja se gotovo obistinila 13 godina kasnije, zbog COVID virusa?

Uopće ne povezujem dramu Neboder s epidemijom COVID-a. Tih sam godina živjela u Španjolskoj, u Madridu, u tom gradu i u cijeloj zemlji u epidemiji je umrlo jako puno ljudi, i za mene je to što se dogodilo i moralo dogoditi, ta prisilna zatvorenost ljudi u kuće da se barem malo pomogne bolničkom sustavu i zaustavi priljev pacijenata u već preopterećene bolnice bila jasna potreba i reakcija sustava da se pokuša izbjeći i veći broj žrtava epidemije. Ne vidim što se drugačije moglo napraviti u bilo kojoj zemlji u vezi toga. Možda bih, da sam tada imala dvadesetak godina, o tome drugačije razmišljala, ali u vrijeme pandemije moja najsnažnija reakcija je bila potpuno nerazumijevanje kako u jednoj zemlji, Španjolskoj, ljudi mogu prihvatiti da postoje stvari koje svi moramo napraviti kao društvo i zajednica jer situacija to od nas zahtijeva, a 2000 km dalje, u Hrvatskoj, u isto vrijeme postoji opća skepsa zašto je potrebno da djelujemo zajednički, držeći se svi istih pravila i jesu li naputci sustava opravdani. Pa tako recimo u ljeto 2020. godine sjednem u Zagrebu u taksi , da odem na probu vjenčanice za vjenčanje koje smo već nekoliko puta odgodili, pri čemu je ključna stvar da se netom prije vjenčanja ne zarazim, i nakon što sam već došla na odredište shvatim da taksist uopće nema masku na licu i da mu je sasvim u redu da mene, vozeći me u svom taksiju, osudi na shvaćanje života koje on ima. Istina je da je sustav kod nas bio nespretniji i nedosljedniji u komunikaciji s građanima, baš u vrijeme kad su jasnoća i stroga dosljednost bili ono što je izluđenim građanima trebalo. 

No, nove okolnosti otvaraju mogućnost za nove interpretacije, na čitateljima je da interpretiraju tekst na svoj način u nekom drugom kontekstu. 

Kako danas gledate na dramu Neboder?

Za mene je Neboder drama o pobjeđivanju tvojih, mojih, naših mentalnih granica. Prije svega straha da nećemo moći, da nismo sposobni, mentalno ili fizički, da se ne treba usuditi tražiti bolju budućnost i više od života. Tih godina kada sam ja bila mlada osoba na pragu osobnog i profesionalnog odraslog života, dogodila se velika financijska kriza u SAD-u koja se prelila na Europu. Situacija je bila prilično beznadna, tko se do tada nije zaposlio, nije se mogao nadati nekim velikim mogućnostima,  tko se i zaposlio, lako je mogao izgubiti posao, mladi su živjeli s roditeljima, nitko se nije usuđivao raditi velike planove, dizati kredite, mladi su bili malo nervozni, zabrinuti, pa i natjecali se nekako između sebe, u smislu tko je uspio, a tko nije uspio snaći se. Sve je bilo upitno i nesigurno, svi su tražili neke druge opcije, izlaze, borili se s pitanjima treba li ići negdje drugdje, raditi nešto drugo i radikalno promijeniti život. Više od ičega, na mene su te okolnosti utjecale na pisanje drame Neboder. Danas te iste okolnosti vidim prije svega u divljaštvu i rezignaciji društva, gdje se  pojedincima koji se protive nekoj moguće negativnoj društvenoj pojavi ili imaju možda neke druge ideje često poručuje da, ako ti se ne sviđa što vidiš i čuješ, slobodno odeš negdje drugdje. Konformiste koji ne talasaju u redu je ostaviti u Neboderu, u nekoj prividnoj slobodi i civilizaciji, gdje smo svi isti, da gradimo ono očekivano i isto u dobro poznatome, a nekonformistima poručujemo – „široko vam polje“. 

 

Zahvaljujemo se Lani na susretljivosti i vremenu koje je izdvojila za KLAP KLAP. Veselimo se njezinoj preporuci i čitanju nove drame.

Naslovna fotografija preuzeta sa službene stranice INK iz predstave Neboder:  https://www.ink.hr/repertoire/neboder/